Je li Hrvatska spremna za euro?
Uvođenje eura višegodišnji je proces koji ima nekoliko faza te je Hrvatska svaku fazu započela kad je za nju bila spremna. Spremnost Hrvatske za zadnju fazu i samo uvođenje eura, a koja se prije svega odnosi na ispunjavanje kriterija konvergencije (maastrichtskih kriterija), potvrđena je od strane Europske komisije i Europske središnje banke koje su u svojim izvješćima o konvergenciji u lipnju 2022. pozitivno ocijenile ispunjavanje svih uvjeta za uvođenje eura, uključujući i održivost konvergencije i prikladnost politika. To su potvrdile i države članice europodručja i EU-a u cjelini koje se slažu s preporukom da Hrvatska uvede euro 1. siječnja 2023.
U lipnju 2017. godine, Hrvatska je izašla iz procedure prekomjernoga proračunskog manjka, a makroekonomske neravnoteže su se popravljale. No, u to vrijeme Europska komisija je Hrvatsku još uvijek svrstavala među zemlje s prekomjernim makroekonomskim neravnotežama. Ipak, imajući na umu gospodarske trendove, aktivnosti i smjer makroekonomske politike te činjenicu da je uvođenje eura višegodišnji proces, postojalo je čvrsto uvjerenje da je Hrvatska u tom trenutku bila spremna započeti proces. U takvim okolnostima, Vlada i HNB izradili su Strategiju za uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, koja je predstavljena javnosti u listopadu 2017. Iz današnje perspektive potvrđuje se da je tadašnje čvrsto uvjerenje bilo ispravno.
Hrvatska je u srpnju 2019. godine institucijama EU-a i državama europodručja poslala pismo namjere za ulazak u ERM II, a malo ranije, u svibnju 2019., Europskoj središnjoj banci upućen je zahtjev za ulazak u blisku suradnju. Namjeru Hrvatske za ulazak u ERM II pozdravili su na sastanku Euroskupine u srpnju 2019. ministri financija iz država članica europodručja i Danske, sudionice tečajnog mehanizma. Tome je prethodila, i spremnost za tu fazu potvrdila, među ostalim i ocjena Europske komisije iz veljače 2019., prema kojoj Hrvatska više nije zemlja s prekomjernim makroekonomskim neravnotežama. Rezultat je to nastavka brzog smanjivanja makroekonomskih neravnoteža, uključujući i fiskalnih neravnoteža. Također, u toj ocjeni prepoznati su napori u provedbi pojedinih strukturnih reforma, ali se navodi da i nadalje postoji prostor za daljnji napredak.
Nakon toga, u sljedećih godinu dana provodile su se mjere i politike na koje se Hrvatska obvezala u pismu namjere, uključujući strukturne prilagodbe, ali i pripremne radnje (poput priprema za uspostavljanje bliske suradnje s Europskom središnjom bankom) kako bi Hrvatska mogla pristupiti mehanizmu ERM II.
Spremnost Hrvatske za ulazak u ERM II sredinom 2020. ocjenjivali su Europska komisija, Europska središnja banka te sve zemlje koje su danas članice europodručja i Danska kao članica mehanizma ERM II. Na zahtjev Hrvatske ministri financija država europodručja, predsjednica Europske središnje banke te ministri financija i guverneri središnjih banaka Danske i Hrvatske, slijedom postupka u kojemu je sudjelovala Europska komisija i nakon konzultacija s Gospodarskim i financijskim odborom, donijeli su 10. srpnja 2020. zajedničku odluku da se hrvatska kuna uključi u ERM II.
Nakon ulaska u ERM II, Hrvatska u tečajnom mehanizmu provodi najmanje dvije godine i pritom zadovoljava sve kriterije nominalne konvergencije (kriterije za uvođenje eura). Institucije EU-a (EK i ESB) i države članice ponovo su oni koji ocjenjuju je li Hrvatska zadovoljila kriterije za uvođenje eura te određuju datum uvođenja zajedničke valute u Hrvatskoj. Za hrvatsko je gospodarstvo važno da vrijeme koje Hrvatska provodi u tečajnom mehanizmu iskoristi za daljnju provedbu ekonomskih i strukturnih politika koje povoljno utječu na konkurentnost gospodarstva i njegovu otpornost na gospodarske šokove u budućnosti. No, takva je ekonomska politika poželjna nevezano uz sam proces i cilj uvođenja eura, te se treba nastaviti i nakon uvođenja eura.
Nadalje, pri razmatranju spremnosti Hrvatske za uvođenje eura s ekonomskoga gledišta važno mjesto zauzima analiza usklađenosti poslovnih ciklusa u Hrvatskoj s onima u zemljama europodručja. Ta analiza nedvosmisleno pokazuje da su poslovni ciklusi usklađeni, što implicira da monetarna politika Europske središnje banke odgovara hrvatskim okolnostima. U tom smislu, ne postoji bojazan da bi se u uvjetima recesije makroekonomska prilagodba u Hrvatskoj događala preko tržišta rada (povećane nezaposlenosti ili pada plaća) i javnih financija (povećanje proračunskog manjka) u većoj mjeri negoli je to slučaj sada, dok Hrvatska još nije u europodručju.
Na kraju, treba reći da sama razina razvijenosti zemlje (mjerena BDP-om po stanovniku) nije prepreka ulasku zemlje u europodručje, posebice ako su cijene u toj zemlji već u najvećoj mjeri usporedive s onima u europodručju kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Naime, teoretski, kad bi cijene u zemlji koja ulazi u europodručje bile bitno ispod razine cijena u europodručju, tada bi, jednom kada se nepovratno fiksira tečaj i uvede euro u toj zemlji, konvergencija uzrokovala relativno brži rast cijena nego u drugim zemljama europodručja. To bi utjecalo na realni tečaj te zemlje, koji bi aprecirao u odnosu na europodručje i time bi se smanjivala njezina cjenovna konkurentnost, a koju bi onda trebalo neutralizirati drugim politikama (npr. smanjivanjem plaća) koje bi za rezultat imale internu devalvaciju. No, kao što je već spomenuto, u slučaju Hrvatske odnos domaćih cijena i cijena u europodručju nije u raskoraku. Štoviše, često se s pravom može čuti da Hrvatska već ima europske cijene. Stoga, ni eventualni argument da bi Hrvatska trebala najprije doseći određenu (višu) razinu razvijenosti, pa tek onda ući u europodručje nije ekonomski utemeljen.
